XS
SM
MD
LG

Od početnika od olimpijca za samo pet godina

Trebinjac Radoje Đerić (20) priča o svom meteorskom usponu u sportu zahvaljujući projektu VSS „Indetifikacija mladih talenata“, teškom ali uspešnom prilagođavanju na život u Beogradu, protekloj sezoni i očekivanjima od naredne, olimpijske, godine, oduševljenju koncertima na Beogradskoj filharmoniji, bratu Mirku koji je krenuo njegovim stopama...
Dana 31. avgusta 2006. prvi put u životu je seo u čamac. Tačno pet godina kasnije na Svetskom prvenstvu u Bledu u četvercu bez kormilara izveslao je fantastičnu trku kojom se plasirao u polufinale ovog takmičenja i tako širom otvorio vrata Olimpijskih igara, a samo četiri dana kasnije petim mestom u B finalu i overio „vizu“ za London. Meteorski uspon koji se retko viđa u sportu i u koji ni on sam nije verovao kada su mu zime 2006. na veslačkoj animaciji u Trebinju predstavnici Veslačkog saveza Srbije (VSS) rekli da traže talente za Igre 2012.
Njegovo ime je Radoje Đerić, 28. decembra će napuniti tek 20 godina, iza sebe ima samo petogodišnji staž u veslanju, ali i rezultate kojim bi mogli da se podiče i mnogo stariji takmičari.
Te zime 2006. projekat VSS „Indetifikacija mladih talenata“, koji je tek počeo sa realizacijom i uz podršku Ministarstva omladine i sporta, odveo je predstavnike srpskog veslačkog sporta u Trebinje. Iz škola u ovom gradu među mnogobrojnim klincima koji su želeli da se okušaju na ergometru našao se i 14-godišnji Đerić. Čim je seo za „mašinu“ za srpske veslačke stručnjake nije bilo velike dileme – odmah su ga indetifikovali za potencijalog reprezentativca.
– Pre veslanja sam se okušao u mnogim stvarima – plivanju, fudbalu, folkloru. Ipak, od rođenja su me stalno privlačili novi izazovi, a veslanje je bilo upravo nako nešto. U Republici Srpskoj i Bosni i Hercegovini ovaj sport gotovo da nije ni postojao, budući da je i sam Savez nedavno osnovan i primljen u Svetsku veslačku organizaciju. Želja za novim saznanjima me je privukla da odem na testiranja koje je u mom rodnom gradu organizovao Veslački savez Srbije. Kada su videli da imam potencijal obelodanili su da će najperspektivniji klinci dobiti priliku da odu na školovanje u Beograd i da će tamo početi ozbiljno da treniraju veslanje. Isprva sam mislio da je reč o nekoj šali, budući da mi je bilo neverovatno da će neko imati hrabrosti da maloletne klince odvede u velegrad kao što je Beogard i da tamo odgovara za njih u svakom smislu. Nastavio sam da treniram, doduše samo na ergometru, i onda je već u aprilu 2006. došlo pismo iz Veslačkog saveza Srbije u kojem je pisalo da sam izabran za program „Indetifikacija mladih talenata“ u okviru projekta „London 2012“. Nisam mogao da verujem šta se dešava. Međutim, kada su predstavnici VSS razgovarali sa mojom porodicom i pojasnili o kakov je ambicioznom projektu reč u prelomio sam. Došao sam u Beograd, upisao elektrotehničku školu „Rade Končar“ i počeo da treniram u Veslačkom klubu Partizan. Tako je sve počelo – kaže na početku Radoje Đerić.
Iako sportska priča Radoja Đerića deluje kao san u početku nije bilo tako. Kako kaže prvih šest meseci u Beogradu je prolazio kroz pravi pakao.
– Iz grada od 30.000 stanovnika, od kojih sam većinu poznavao, sa svega 14 godina sam došao u metropolu sa dva miliona duša, od kojih gotovo da nikog nisam znao. S početka je to bio, znam često da kažem, klasičan survivor (preživljavanje prim. aut.). U Trebinju sam znao svaki kutak, a u Beogradu nijednu ulicu. Bio sam smešten u internatu na Zvezdari, išao sam u školu na Paliluli, a trenirao na Adi. Dok nisam pohvatao gde je šta dešavalo mi se da budem totalno izgubljen. Jednom mi se desilo da prudužim autobusom desetak stanica jer nisam bio siguran gde da siđem. Takođe, treninzi su odmah s početka bili pakleni, obaveze u školi ogromne, a sve to sam morao da iznesem na svojim 14-godišnjim plećima. Nije bilo lako. Dešavalo mi se da kada se vraćam u internat posle napornog dana pomislim „šta mi je sve ovo trebalo“. Bio sam na ivici i da odustanem, ali ogromna želja za uspehom, ali i velika podrška koju sam dobijao od roditelja, ljudi iz Saveza, kao i iskusnih reprezentativaca Nikole i Ivana, pomogli su mi da istrajem. Takođe, moram da istaknem i veliku pomoć koju sam dobio od direktora škole „Rade Končar“ Momčila Stojanovića. Imao je sluha za moje ogromne obaveze u sportu, a mnogo mi je pomogao i svojim savetima koji se tiču života. Ipak, posle pet godina Beograd me je naučio mnogo toga, a nekako mi je sada postao tesan iako to nisam mogao ni da zamislim da će se ikada destiti kada sam 2006. došao u naš glavni grad – ističe Đerić.
Đerić je nekako pregurao period prilagođavanja na totalno novi način života. Kako posebno ističe, sve je postalo mnogo lakše i lepše, kada su krenuli rezultati. Oni su mu ulili ogromno samopouzdanje i neverovatnu snagu i pokazali da je na odličnom putu:
– U okviru programa „Indetifikacija mladih talenata“ bilo je mnogo momaka. Iz Trebinja četvorica, nekoliko iz Zvornika, Knića... Svi mi smo bili na istoj startnoj liniji i trebalo je da se izborimo za svoje mesto pod suncem. Gusto sito selekcije iz te prve grupe prošli smo Miloš Vasić i ja. Nas dvojica smo već 2007. postali balkanski kadetski prvaci u dubl skulu što je bio najbolji dokaz da stvarno vredimo. Godinu dana kasnije sam u četvercu sa kormilarom sa Milošem Vasićem, Lukom Đorđevićem, Miljanom Vukovićem i kormilarom Markom Mimićem osvojio visoko četvrto mesto na Svetskom prvenstvu za juniore u Lincu i peto mesto u dubl skulu sa Jovanom Jovanovićem na Svetskom prvenstvu za juniore u Brivu. Ipak, 2010. je nekako bila prelomna, pošto sam prvi put zaveslao u seniorskoj konkurenciji. Selektor Nebojša Ilić je odlučio da u toj sezoni napravi četverac bez kormilara a upario je jednu mladu postavu, s ciljem da godinu dana kasnije ona napade “vizu” za Igre u Londonu. Od početka Miljan Vuković, Goran Jagar, Miloš Vasić i smo pokazali da imamo sliučan zaveslaj i da možemo odlično da funkcionišemo. Prošle godine smo osvojili srebro na Svetskom kupu na Bledu i bili šesti na Evropskom prvenstvu u Montemoru o Velju, što su bili odlični rezultati.
Teški četverac je i u sezoni za nama dokazao kvalitet. Iako su izostala odličja prevashodan cilj je ispunjen – na Svetskom prvenstvu na Bledu je izvađena “viza” za London:
– Prošlu sezonu sam kako to i običaj nalaže za sve nas počeo u manjim čamcima iako je bilo očigledno da ću veslati u četvercu iz 2010. U dvojcu bez kormilara sa Miljanom Vukovićem bio sam drugi na regati u Zagrebu, a na istom takmičenju Vuković, Vasić Jagar i ja osvojili smo prvo mesto u teškom četvercu. Isti rezultat četverac je ponovio i na regati u Italiji gde smo ubedljivo trijumfovalu u finalu ispred četveraca Italije i Hrvatske, što je bio najbolji dokaz da ova posada izuzetno napreduje. Na svetskim kupovima u Minhenu i Lucernu smo bili sedmi, odnosno peti što su bili solidni plasmani. Pred Svetsko prvenstvo na Bledu nismo svi iz četverca bili fit pa nismo bili u mogućnosti da treniramo maksimalno u pripremama. Zbog toga smo možda na Bledu prošli i lošije nego što smo očekivali iako je 11. mesto i plasman na Igre u Londonu ogroman rezultat. Evropsko prvenstvo u Plovdivu nije merodavno pošto finalnu trku praktično nismo ni veslali, jer se Vuković razboleo. Isključivo zbog toga smo bili poslednji u finalu. Sve u svemu mogu da budem zadovoljan proteklom sezonom, pre svega onim što smo pokazali u veslačkom smislu iako smo u plasmanskom mogli da budu za trunčicu i bolji.
Pripreme za narednu, olimpijsku, godinu su počele. Đerić smatra da je ovaj period najbitniji za ishod sledeće, izuzetno, važne sezone.
– Iskustvo mi govori da u zavisnosti kako poseješ u zimskom period tako ćeš i da poženješ kada krene regatna sezona. Svi odreda moramo da damo svoj maksimum na bazičnim pripremama ukoliko želimo da postižemo dobre rezultate u trkama. S velikim motivom smo svi odreda krenuli u pripreme, pogotovo što su ulog Olimpijske igre u Londonu. Za sada imamo kvalifikovana dva čamca i borba za pozicije u njima je ogromna. Nadam se da ću svojim zalaganjem i kvalitetom izboriti za sebe mesto u olimpijskom timu, što mi je san otkako sam počeo da se bavim veslanjem. Učestvovati na Igrama je privilegija za sve svetske sportiste, a meni se evo ukazala ta prilika već posle pet godina bavljenja ovim sportom. Mislim da u Londonu možemo da napadnemo medalju. Lično se ne plašim nijedne svetske posade, jer smo u protekloj sezoni dokazali da imamo brzinu i kvalitet da se uhvatimo u koštac sa svima. Naravno priprema mora da bude na najvišem nivou i to kako na fizičkom tako i na psihološkom planu. Četverac je u protekloj sezoni u gotovo svim trkama pokazao da je uz rame svima, ali nekako smo uvek posusatajali u poslednjih 500 metara. Taj deo trke odlučuje fizička sprema, al i psihološki moment, koji ćemo, nadam se, podići na viši nivom – veruje Đerić.
Iako mu obaveze na treningu i na Fakultetu za menadžment u savremenom biznisu na Banovom brdu, gde trenutno živi u iznajmljenom stanu sa Milošem Vasićem, ne ostavljaju mnogo slobodnog vremena Đerić stalno teži da ga popuni na kvalitetan i zanimljiv način.
– Nisam od onih koji vole da sede kod kuće. Stalno sam za neku akciju i smišljam načine kako što sadržajnije da ispunim svaki dan. Beograd sam prešao uzduž i popreko. Često odem na neki koncert, a u poslednje vreme mi veslači smo česti gosti Beogradske filharmonije. Zaista se odlično provedemo na svim koncetrima Beogradske filharmonije ali ćemo uskoro verovatno da smislimo nešto novo.
Radoje ima i pet godina mlađeg brata Mirka, koji je krenuo njegovim stopama.
– I Mirko je u programu “Indetifikacija mladih talenata“. Došao je u Beograd i počeo da trenira veslanje. Ima svu moju podršku i savete kada god to traži. Ipak, da li će uspeti zavisi isključivo od njega. Mora da se privikne na svojevrsni spartanski način života koji, ako uspešno prođe, na kraju može mnogo toga da mu donese – kaže na kraju Radoje Đerić.