Argentina u svijetu sporta predstavlja fudbalsku naciju u kojoj je fudbal religija. U moru velikih fudbalera poput Maradone, Kempesa, Batistute, Mesija, jedan od najboljih argentinskih sportista svih vremena je jedan košarkaš. Njegovo ime je Manu Đinobili.

Argentina nije poznata kao neka košarkaška velesila. Bili su svjetski prvaci davne 1950. godine, bili su dominantni na prvenstvima Južne Amerike, ali na Mundobasketima i OI, nisu bili u vrhu. Tako je faktički bilo sve do kraja prošlog i početka ovog vijeka. Tada je Argentina iznjedrila jednu fenomenalnu generaciju. Đinobili, Skola, Oberto, Karlos Delfino, Pablo Priđoni, vodili su Argentinu do drugog mjesta na Mundobasketu u Indijanapolisu 2002. godine. Samo dvije godine kasnije uzeli su zlato u Atini na olimpijskim igrama a na Mundobasketu 2006. godine, bili su četvrti. Seriju su nastavili i na OI 2008. godine, kada su bili treći.

Manu dolazi iz prave košarkaške porodice. Njegova braća su isto bili košarkaši. Sebastijan je igrao u Argentini i drugoj ligi Španije dok je Leandro igrao samo u domovini. Otac Horhe je takođe iz svijeta košarke. Naime, on je bio trener u Bahia Blanki, gdje je Manu i počeo da trenira košarku.

Seniorsku karijeru počeo je u ekipi Andino Sport da bi potom igrao i za Estudiantes iz rodnog grada. Nakon dobre tri sezone u Argentini, prelazi u redove Ređo Kalabrije. Nakon svoje prve sezone u Italiji, prijavio se za Draft. Te 1999. godine, Draft je bio jak. Prvi pik bio je Elton Brend a izabrani su između ostalih i Lamar Odom, Džejson Teri, Baron Dejvis i Šon Merion. Manu je izabran kao 57. pik od strane San Antonio Sparsa. Ipak, odlučio je da pričeka sa NBA ligom i ostao je još na ''Čizmi''. Sledeća destinacija bila je ekipa Virtusa iz Bolonje.

Virtus je tada imao sjajan tim. Smodiš, Marko Jarić, Antoan Rigodo, Dejvid Anderson, Manu i ostali, bili su izuzetno moćni. Došli su do titule prvaka Evrope a MVP finala bio je upravo Manu. Dvije seztone proveo je u Bolonji i u potpunosti je ''prešao igricu''. Nakon ukupno četiri sjajne sezone u Italiji, Manu se konačno odlučio za NBA. Konačno je došao red na Spurse.

Te 2002. oformljena je velika trojka Sparsa. Tim Dankan, Manu Đinobili i Toni Parker, činili su taj trojac. Dugih 14 sezona su dominirali zajedno. U tom periodu su osvojili četiri prstena. Onda je 2016. Timi odlučio da završi karijeru. Trojac je postao dvojac i tako je bilo sve do ovog ljeta. Sada je Parker prihvatio ponudu Šarlota pa je od čuvene trojke Sparsa tu ostao samo Manu.

A Manu kao Manu. Ako nastavi ovako možda se više neće govoriti da je neko kao vino sa godinama, nego da je kao Manu. Čovjek je zagazio u petu deceniju života ali i dalje igra sa velikim žarom. Veliki je radnik koji je maksimalno posvećen svojoj ekipi i zato je toliko cijenjen i uspješan.

Kada je bio na vrhuncu, bio je spreman da preuzme odgovornost i da bude lider. Kada su ga stigle godine, bez pogovora je prihvatio ulogu rezerviste koji sa klupe ulazi i za malu minutažu daje svoj doprinos. Koliki je majstor govori i podatak da je bio junak pobjede Sparsa protiv Golden Stejta u četvrtoj utakmici prve runde ove sezone. Čovjek od 40 godina je rešetao tako dominantnu i moćnu ekipu. Zvuči kao naučna fantastika ali u slučaju Manua, to je realnost.

No nije Manu samo veliki igrač nego i veliki gospodin u svakom smislu. Tih, miran i nenamietljiv. Čudno za nekog Argentinca ali je tako. Za reprezentaciju je ostavljao srce na terenu i nikada nije glumio zvijezdu. Zato ga u njegovoj Argentini obožavaju poput Boga. Kada se gleda vječna lista argentinskih sportista, gotovo kod svih izvora Manu je rame uz rame sa Maradonom. 

Možda će zvučati čudno, ali Argentinci Mesija smatraju običnim igračem u poređenju sa Manuom. Manu je pa gotovo tri puta popularniji i bar 70% njih će reći da je poslije Maradone najveći sportista Argentine ikad. Kada uzmete u obzir da je Argentina luda za fudbalom i da je fudbal tu religija, onda još više dobija na važnosti činjenica da je jedan Manu toliko navijačima bitniji od Mesija. To govori o njegovim igračkim ali i ljudskim kvalitetima. I igrački i ljudski kvaliteti Manua su na visokom nivou i zato ga i vole toliko.
Koliko je još ostalo snage u dobrom starom Manu Đinobiliju, teško je reći. Mnogo puta smo govorili da igra zadnju sezonu a on bi bio tu i naredne sezone. To se ponavlja pa bar zadnjih 5-6 godina. Svi ga otpusiji ali on je i dalje tu i biće tu i naredne sezone. Nije sigurno još mnogo sezona pred njim i zato trebamo uživati u svakoj minuti koju još odigra. Kada Manu ode, košarka će izgubiti mnogo. 

Najviše se uvijek žali za ovakvima kao što je Manu. Najviše se žali kada kažu zbogom momci koji su igrali tiho a postali legende a Manu je upravo takav bio.

Foto; Yahoo Sports