Upornost je drugo ime za uspjeh. U slučaju Aleksandra Gajića, nemogućnost ne postoji. Pomalo Vranjačanin i Modričanin, pomalo svoj, a najviše svačiji jer je rado viđen u svakoj prilici i na svakom mjestu gdje se ljudske vrijednosti cijene i poštuju.

Fudbal i nauka, u njegovom slučaju, nerazdvojni su.

"Drago mi je što me ljudi tako doživljavaju. Kome tako nešto ne bi godilo, pa i meni. Ne trebaju nikakvi napori da ostaviš pozitivne utiske u okruženju. Od kuće poneseš vaspitanje koje ti dadoše roditelji, prepoznaš šta hoćeš i bude dobro. Važno je svakom željeti uspjeh i sreću, pa nema razloga da vas neko sapliće", priča mladi čovjek.

Aleksandar Gajić, sasvim je evidentno, ne može bez najpopularnijeg sporta.

"Ja sam često bio na čelu starije generacije, da se malo pohvalim. Prve fudbalske korake načinio sam u Modriči. Onda sam se vratio u rodni Vranjak i tu bio kapiten ne svojim vršnjacima nego generaciji koja je za godinu i više bila ispred mene. Onda sam vratio se u Modriču gdje sam proveo četiri zlatne godine. Međutim, kada sam otišao na fakultet, nije bilo vremena za profesionalne sportske aktivnosti. Odlučio sam da individualno treniram, da vikendom dolazim iz Banjaluke i da igram zvanične utakmice za svoj Vranjak", ističe Gajić.

U veznom redu njemu je mjesto. Da igra i povezuje sve linije, da vodi do svake naredne pobjede, često da trese i protivničke mreže.

"Vranjak ima super dobru ekipu. Sve funkcioniše kako treba. Najbitnije je da vjerujemo jedni drugima. Ovaj klub funkcioniše 42 godine i neće čuditi ako za jednu ili dvije godine izborimo plasman u Ddrugu ligu RS, a za pola vijeka klupskog postojanja valjalo bi stići i do Prve lige RS. Mislim da imamo takav igrački potencijal, da su Savić, Gerusi, Vajkić, Stojanović, Todorović... kadri da ostvarimo tako nešto. Nekolicina ljudi iz Vranjaka je uz nas, ponekad i opština Modriča, zatim Jerko Janković, a posebno Nikola Vasilić. Radi se o našem zemljaku koji dugi niz godina živi i radi u Sjedinjenim Američkim Državama. Mnogo je učinio za naš klub i za Vranjak i moramo biti zahvalni tom čovjeku", ističe Gajić.

Riječi mu sipaju kao iz rukava...

"Oduvijek se u porodici Gajić držalo do lijepe riječi. Krasila nas je elokvetnost. Ima tu i urođenog dara, a i čitalo se intenzivno. Tako da roditelji, sestra i ja često skrećemo pažnju svojim nastupom te vrste. Imponuje da ljudi to cijene i treba držati do jezika, kulture, tradicije... ", zrelo će ovaj mladić.

U avgustu će navršiti 22 godine, a uskoro će iz džepa da mu izviruje diploma visokoškolske ustanove.

"Upisao sam fizioterapiju u Banjaluci. Lagano to privodim kraju i nadam se da ću u Modriči dobiti posao. Tada bih radio i odlučnije se vratio fudbalskom sportu. Bio bih jako tužan kada se ne bih mogao ostvariti u rodnom kraju i kada bih svoj hljeb morao zarađivati po bijelom svijetu. Moji roditelji pružaju silnu podršku meni i sestri i sigurno da bi i oni voljeli da jednog dana budemo blizu njih da im uzvratimo pažnju kada oni budu u poodmaklim godinama", razmišlja i o budućnosti.

Fudbal je tema koja svaki put ima priroitet.

"To je moja omiljena igra, bez koje ja teško mogu. U toj igri se grade drugarstva i prijateljstva koja nemaju nikakav interes, osim da dijelimo sudbinu pobjednika i gubitnika, ali da težimo da budemo pobjednici. I da se formiramo kao ozbiljni ljudi, zdrave i zrele ličnosti. Da svima želimo dobro, pa će nam se dobrom vratiti", zaključio je Aleksandar Gajić, sadašnji pouzdani prvotimac Vranjaka i budući diplomirani fizioterapeut.

Mladić sa pregršt želja...

PRIJATELJI U SRCU

Aleksandar Gajić, koji se dotjeranom i posebnom frizurom izdvaja od vršnjaka u modričkom kraju i fura neke svoje fazone, kaže da su mu prijatelji velika podrška.

"Deki Ristić, Ljuba Rakić, braća Prljeta, Slađo Kojić... Svi oni su sa mnom igrali fudal, prošli smo kadetske i juniorske selekcije Modriča Maxime. Naravno, Vlado Koprivica je ispred svih. On mi je nerođeni brat i tako će biti dok nas bude. Vjerujem da ćemo stići odigrati još koju sezonu u istom klubu. On je sada u Orašju, federalnom prvoligašu. Ostali su otišli svako na svoju stranu, ali život će nas okupiti kada bude trebalo i kada se budemo najmanje nadali. Fudbalu u čast“, podvukao je Aleksandar Gajić.

(Autor: Slađan Jeremić)