OK Borac osnovan je još davne 1978. godine, kao odbojkaška sekcija Društva za telesno vaspitanje „Partizan”. Prve dve takmiÄarske sezone naš klub je odigrao u Opštinskoj ligi PanÄeva, a veÄ 1980. godine, promenili smo ime u Odbojkaški klub Borac, koje i sada nosimo.
Naš sportski kolektiv rastao je iz dana u dan. Neophodno takmiÄarsko, ali i organizaciono iskustvo, sticali smo u nižim, vojvoÄanskim ligama. Ipak, pravu ekspanziju OK Borac doÄekao je devedesetih godina. Iz Sportskog društva Borac, odbojkaški klub istupio je 1990. godine, kada je poÄeo samostalno da funkcioniše, a za obezbeÄivanje materijalnih sredstava osnovano je Društveno preduzeÄe „Set-star komerc”. Na poÄetku samostalnog bitisanja, OK Borac je imao i žensku ekipu, ali je postao poznat i priznat u odbojkaškim krugovima bivše Jugoslavije po rezultatima koje su ostvarivale muške mlaÄe selekcije. Senorska ekipa se „kalila” kroz niže lige, ali je svaka takmiÄarska sezona bila priÄa za sebe. Iz svake je Borac izlazio jaÄi i organizovaniji i što je najvažnije sa sopstvenim igraÄkim kadrom. Bilo je uspona i padova, finansijskih kriza pouzrokovanih teškom ekonomskom situacijom u celoj zemlji, ali je OK Borac uspeo da se izdigne iznad svih problema.
Dobri poznavaoci odbojke, a takvih je u StarÄevu i PanÄevu veoma mnogo, još uvek pamte nezaboravne utakmice naših odbojkaša na „vruÄim” gostovanjima. Gubili smo u Topoli, te 1995. godine, u odluÄujuÄoj utakmici za ulazak u Jedinstvenu srpsku ligu sa 2:0 u setovima, ali nismo se predavali. Uspeli smo da se podignemo, kao Feniks iz pepela, da preokrenemo rezultat i na kraju slavimo, za nas, veliki uspeh. A takmiÄenje u sezoni 1995/96 u Jedinstvenoj srpskoj ligi bilo je priÄa za sebe. PredvoÄeni trenerima Zoranom DimkoviÄem i Dragoljubom StojanoviÄem, naši momci su rušili sve pred sobom, ostvarili su sve pobede u prvenstvu i doÄekali da se kroz baraž duele dokopaju i SAVEZNOG RANGA - Prve B lige! Odigrao je Borac tada 18 utakmica, zabeležio je isto toliko pobeda, uz samo Äetiri izgubljena seta.
Kvalifikacioni turnir za popunu Prve B savezne lige odigran je u Skorenovcu, organizator je bio naš klub, a pored Borca uÄestvovali su i Mornar iz Bara i NikšiÄ. I sada, svi pamtimo taj 19. april 1996 godine – naš klub je tada po prvi put postao Älan saveznog ranga takmiÄenja. Pobedili smo oba rivala, a zlatnim slovima u analima našeg kluba ostala su upisana imena: Zoran DimkoviÄ, Dragoljub StojanoviÄ, Branislav Jovanov (treneri), Zoran StankoviÄ, Darko TomiÄ, Vladimir KovaÄeviÄ, Igor JoviÄ, SrÄan BoškoviÄ, Željko ŠoštariÄ, Dušan RadomiroviÄ, Nenad KeljeviÄ, Marko SimijonoviÄ, Miloš JovanoviÄ, Saša VukoviÄ i Zoran ManiÄ.
U Prvoj B ligi igrali smo samo dve sezone i onda uÄinili ono što se i dan danas smatra pravim sportskim podvigom. OK Borac je ušao u društvo najveÄih, u jugoslovensku odbojkašku elitu. Postali smo prvi klub u istoriji naše odbojke koji je kao drugoplasirani tim Prve B lige, kroz baraž meÄeve, postao prvoligaš. April, te sada veÄ i daleke 1997. godine, niko u StarÄevu i PanÄevu neÄe zaboraviti. Kroz tri utakmice sa Smederevom, odbojkaši Borca su pokazali i dokazali da su zaslužili mesto u eliti, u Prvoj A saveznoj ligi. Izgubili smo u prvom meÄu, ali pošto se igralo na dva dobijena susreta, uspeli smo da priredimo veliko slavlje brojnim simpatizerima našeg kluba.
U godini kada smo proslavljali naš 20. roÄendan, naÄinili smo i najveÄi uspeh. Istinski zaljubljenici u boje Borca veÄno Äe zapamtiti 21. april 1997. godine – tada smo postali PRVOLIGAŠI. Pod voÄstvom trenera Dragana TadiÄa, Zorana DimkoviÄa i Branislava Jovanova, najveÄi uspeh u našoj istoriji postigli su: SrÄan BoškoviÄ, Darko TomiÄ, Igor JoviÄ, Ranko MikanoviÄ, Miloš JovanoviÄ, Željko ŠoštariÄ, Vladimir KovaÄeviÄ, Branislav ÄukoviÄ, Goran RakoÄeviÄ, Dušan RadomiroviÄ, Marko SimijonoviÄ, Slobodan JanÄikin i Marko JokiÄ. Predsednik našeg kluba tada je bio Zoran NediÄ. Ipak, svih godina sa klubom su zajedno živeli Boža KojiÄ i Živan Angelin sada veÄ nažalost pokojni sekretar OK-a Borac.
A nije bilo nimalo lako doÄi do velike slave. Svi momci koji su branili boje našeg kluba imali su, pre svega, ogromno srce. Imali smo pomoÄ i Zorana GajiÄa, sigurno najveÄeg odbojkaškog struÄnjaka u našoj zemlji... Tu najlepšu i najuspešniju sezonu zaÄinili smo tada i osvajanjem Kupa Srbije. Bilo je naravno uspona i padova, ali smo odliÄne rezultate postizali i 2000. godine kada su u Hali sportova u PanÄevu padali i BuduÄnost, Crvena zvezda, Ribnica... Trijumfovali smo u Budvi, Požarevcu... Uspeli smo da se plasiramo u plej-of i da dobro namuÄimo veliku Vojvodinu.... Posle godinu dana provedenih u nižem rangu, opet smo postali prvoligaši 2002. godine. I ponovo Äe mo to postati, budite uvereni u to...
Nikada nismo zaboravili ni naše prerano preminule odbojkaše Bojana RogiÄa i Ranka IlinÄiÄa, igrali smo memorijalne turnire u njihovu Äast i kada su padale bombe na Jugoslaviju Borac nije stao...
Za sve ove godine postojanja našeg kluba, kroz njega je prošlo mnogo prijatelja, vrhunskih sportskih radnika, igraÄa, trenera, predstavnika raznih društvenih i privrednih organizacija i svako od njih ostavio je neizbrisiv trag na putu zajedniÄkog uspeha. Bez svih njih Borac sigurno ne bi bio ovo što je sada, pa se ovom prilikom zahvaljujemo i njima na saradnji.
Odbojkaški klub Borac je za ovih 30 godina postao svetla taÄka srpskog sporta. HoÄemo, želimo i trudimo se da to i ostane!