XS
SM
MD
LG

Novo dokazivanje Miloša Josimova

Novo dokaztivanje Miloša Josimova

 

Prirodnim putem do trenerskog poziva

  Miloš Josimov (35), zimske slobodne dane provodi, a gde bi drugde - u rodnom Obrežu. Naravno, „skoči“ i do Pećinaca, Rume...Za nekoliko dana vraća se u Finsku, gde se sa uspehom fudbalski dokazuje nekoliko godina. Ne treba isticati da je za medije uvek dostupan.

  Pitanja skoro da i nisu potrebna.

  - Iz ove perspektive, smatram da sam mogao više uraditi u fudbalskoj karijeri – počinje Joske – S druge strane, postigao sam zadovoljavajuće rezultate i ime mi je upisano u mnogim analima. Kroz fudbal sam stekao neraskidiva prijateljstva, upoznao mnogo ljudi, a u klubovima u kojima sam igrao ostavio sam, manje-više, lep utisak.

  Prve fudbalske korake, Miloš Josimov je napravio u Graničaru, iz Obreža.

  - Osnovama fudbalske igre naučio me čuveni Jovica Plavšić – nastavlja Josimov - Trogodišnju obuku nastavljam u Radničkom sa Novog Beograda u mlađim kategorijama. Prvi seniorski tim bio mi je, tada član Prve lige, Beograd sa Karaburme. Lepa sezona, sazrevanje, dobar početak. Na žalost, klub ispada iz lige, i put me vodi u Radnički iz Pirota, koji je vodio Čeda Matić. Dve sjajne sezone, ulazak u Prvu ligu na impresivan način. Međutim, na kraju sam izgubio poverenje trenera i morao sam iz kluba. To je na neki način bio ključan period u mojoj karijeri. Tražio sam se, igrao „toplo – hladno“, oscilirao...Rešio sam da prihvatim poziv Železničara sa Bara Venecije (Srpska liga Beograd) i da se vratim na pravi put. Do tada sam igrao u veznom redu i napadu, ali, tadašnji trener Želje, Boško Vukojević, smatrao je da mogu više pružiti na levom beku, delovanjem iz drugog plana. Ispostavilo se da je bio u planu i pamtiću ga kao jednog od trenera koji je najviše uticao na moj fudbalski put. Posle odigrane „sezone života“ nisam dobijao pozive iz višeg ranga. Klub je finansijski slabo stajao, razočaran napuštam Beograd i priključujem se rumskom Slovenu (Srpska liga – Vojvodina). Ponavlja se scenario! Sjajna sezona, odlična ekipa, dobar trener... Međutim, klub nije mogao sve to finansijski da isprati. Kreće u to vreme i neka sumnja da je sve uzaludno što radim i da je možda vreme na fudbal gledati kao na zabavu i okrenuti se drugim stvarima u životu. Ali, sudbina je htela drugačije! Javljaju se Dragan Despotović i Milenko Đurđević iz Pećinaca, sa željom da me dovedu u Donji Srem, u to vreme člana Vojvođanske lige. Ni sanjao nisam dokle ćemo dogurati. Tri ulaska u više rangove i kruna karijere – promocija Donjeg Srema u Super ligu Srbije. Trener Čeda Matić je napravio sjajnu selekciju igrača u Srpskoj ligi, iz koje je veći deo igrao bitne uloge u najelitnijem takmičenju. Sve je to nadogradio Bogić Bogićević, koji uvodi ekipu najpe u Prvu, a potom i u Super ligu. On zauzima posebno mesto u mom srcu. To je čovek koji mi je vratio samopuzdanje i ulinio me deset puta boljim nego što jesam. Odlične igre u Super ligi, pobeda nad Partizanom, proglašenje za najboljeg levog beka Lige i najboljeg fudbalera Srema, samo su neki od razloga zbog kojih ću pamtiti te godine...Ne zaboravljam ni drugarsko i jedinstvo koji su vladali u timu. Posle sjajnbe sezone u Supoer ligi dolazi i šansa da se oprobam u inostranstvu po prvi put. Prihvatam pozov najsjajnijeg slovačkog kluba, Slovana iz Bratislave. Još jedan prelep period od godinu i po dana, gde sam igrao kvalifikacije za Ligu šampiona, a naposletku, sa Slovanom sam bio i šampion. Promenom trenera izgubio sam mestu u timu i vraćam se u Donji Srem, što je nekako bilo i najlogičnije. Ali, i taj klub je bio na staklenim nogama i malo je ličio na onaj iz kojeg sam otišao pre godinu – dve. Nažalost, ispadanje iz Super lige me je obeshrabrilo, te sam hteo da u 31-godini povlačim lagano, te prelazim u sremskomitrovački Radnički. Dobar tim, dobri rezultati, treneri... I pored svega, smatram boravak u tom klubu kao jedinu grešku u karijeri. Javlja se Bačka, gde vidimn priliku za fudbalsku rehabilitaciju na superligaškoj sceni. Dobar rad sa Spasojem Jelačićem i Mikijem Mitrovićem daje mi još jednu šansu za odslazak u inostranstvo i potpouno neočekivano odlazim u Finsku, klub KPV iz Kokole. Potpuna nepoznanica za mene, drugoligaš, ali sa velikim planovima. Priča me je podsećala na Donji Srem. Brzo sam se uklopio u klub, ali i u zemlju., Prve sezone smo zamalo ostali kratki, ali već druge ulazimo u najviši rang finskog fudbala, a ja sam bio proglašen za najbojeg defanzivca lige. Odradio sam i treću sezonu u KPV. Kroz utakmice baraža izgubili smo status prvoligaša. Pred baraž sam doživeo povredu leđa i nisam igrao i uz izostanak nekoliko bitnih igrača, ispadanje je bilo neminovnost. Tri prelepe godine u Kokoli učinili su da zavolim Finsku i bila je sve izraženija želja za ostankom. S obzirom da imam 35 godina, trazmišljao sam šta dalje. Sjajno se osećam i još mi se igra fudbal, ali, mora se razmišljati šta posle iogračke karijere.

  Nadstavak, kao u bajci.

  - U tom, nekom razmišljanju, pojavila se ponuda ekipe Pepo iz Lapenrantea – nastavlja svoju priču Josimov – On je trećeligaš, ali s velikim ambicijama. Španski trener je preuzeo klub i poznavajući me dugi niz godina, smatarao je da mogu dati veliki dopinos na putu ka Drugoj ligi. Ponuda je bila primamljiva, ali posebno me je i činjenica da, pored igračke uloge, dobijam još jednu: da preuzmem i brigu o selekciji trinaestogodišnjaka. Sve sam prihvatio i od 10. januara krećem u novo dokazivanje. Tokom fudbalske karijere smatrao sam prirodan put, da posle igračke karijere zaplovim i u trenerske vode. Uvek me je to zanimalo, a sa godinama sve više i više.

  Šta za kraj?

  - Jedino što žaliim je što u ranoj fazi karijere nisam se više posvetio dodatnom radu – iskren je Joske – Morao sam biti ozbiljniji i više pažnje posvežiti pravilnoj ishrani i još nekim stvarima, koje utiču na život fudbalskog profesionalca. Zato bih voleo da postanem trener i da prenesem na mlađe generacije neka svoja iskustva, za koja smatram da mogu biti od koristi. U svakom slučaju, fudbal mi je više dao nego oduzeo. Teško je nekom van fudbala opisati trenutke provedene sa saigračima, svakodnevnu borbu i muku koja se isplaćujr kroz pobede, titule... Na kraju krajeva i kroz unosne ugovore... Fudbal mi je doneo mnoga poznanstva, prijateljstva. Odneo je, možda, previše vremena, ali porodica zna koliko je poštujem i volim i da je uvek na prvom mestu!

  Eto, to je Miloš Josimov – Joske! Primer za primer mladima!

 

 

 

 

Neiscrpna želja za igrom

Fudbalska bajka Miloša Josimova