Lijepo je danas biti OTAC LUKE JOVIĆA. A, kako je to bilo ranije... za Faktor otvoreno govori o svemu kroz šta je prolazio golgeter Ajntrahta oko koga se otimaju i Real, i Barselona, i Bajern...

Milan Jović, otac Luke Jovića

U Semberiju i selo Batar već su dolazili novinari njemačkog Bilda, a iz čuvene španske Marke su najavili da i oni žele napraviti priču o tome gdje je to odrastao fudbaler za koga u redu stoje evropski velikani. Ali, u kući Jovića, osim više putovanja, nije se puno toga promijenilo. Otac Milan i dalje drži prodavnicu u selu...

Komšija u prolazu pita kako je, a Milan odgovara - neriješeno, igra se produžetak. Poznato je da se nikad ne govori 'dobro je'. Svi već znaju da se oko Milanovog sina vrte velike cifre. To jutro, javili su mediji da Luka Jović prelazi u Real. Hej! Da li je iko tu na potezu Glavičice, Johovac, Batar, mogao zamisliti da neko iz tog kraja dogura dalje od Save. Miloševića! A za Luku se zanimaju najveći klubovi. Više nije do cifri, nego se traži veza da se sazna šta je odlučio i mogu li ga privoljeti sebi.

Ovdje, u kafiću benzinske pumpe na putu iz Bijeljine ka Zvorniku, nema tenzije, jer svi imaju direktnu informaciju. Šta Luka kaže Milanu, saznaće se i u selu. A Milan je za vikend bio u Frankfurtu, jer sve češće je na sinovljevim utakmicama.

- Ništa nije potpisano. Dogovoreno jeste, našli smo se, svi su zadovoljni. Ali dok ne bude, ništa nije gotovo. Može uvijek da se neko ubaci sa ponudom. Zovu, kako ne zovu. Baš sam bio sa Lukom kad je zvao Nemanja Matić, preko njega Mančester ispituje situaciju, da li je potpisao, šta može da se uradi - pojašnjava Milan kako uživo izgleda pomama za njegovim sinom.

Dvadesetak klubova je zainteresovano, svako ima svoje adute. Samo Barselona odbijena. Savjet Zlatana Ibrahimovića - u Barsi se zna gazda, ne valja se zamjerati Mesiju. Protiv njega se ne može. U Realu, bez Ronalda, stvara se nova ekipa. A dobra je i Njemčka. Bajern, ko drugi.

- Zvao ga je košarkaški menadžer Ražnjatović. Preko njega se raspituje predsjednik košarkaškog kluba Bajern, Uli Henes. 'Kad može da se vidimo, trebaš im, kaži koliko tržiš'. Pa ne mogu ti ja tako sad odgovarati, ima menadžer, pregovori sa svima traju, pita se i klub.

Od toliko poziva i komplimenata cijelog fudbalskog svijeta može da se zavrti u glavi. Jović kaže da više nije do para. Egzistencija nije ugrožena. Juri se veliki ugovor, da bi novi tim ozbiljno shvatio igrača. Ako ga ozbiljno plati, to je dobra garancija da će igrati. Ne sumnja da će Luka ostati 'na zemlji'.

- Luka je sad psihički, iako mlad čovjek, mnogo jak. On kroz šta je prošao, to je, baš… Otići sa nepunih 18 godina u Portugal, poslije svega sa Zvezdom. Koliko je tu bilo ponižavanja i svega. Koliko je puta on sakrio neke stvari od mene, nije htio da mi kaže, jer zna da ja to ne bih oćutao.

Svaka priča uz junaka ima i glavnog negativca. Milan stalno napominje, Miodraga Božovića, tadašnjeg trenera Zvezde. U dogovoru sa menadžerom forsirao druge napadače. Imao čak organozivane grupice na tribinama, koje su skandirale tim pulenima. Jović osim što je van igre, ponižavan je i na treninzima.

- Na poluvremenu utakmice sa Čukaričkim u svlačionicu ulazi menadžer Rajo Božović, sa kojim ovaj u talu forsira Orlandića, Sikimića, Vijeru. I kaže im: 'Polako momci, nemojte da se neko povrijedi, dobije kartone, dobijate sigurno'. Sa svima se pozdravi, kad je došao red na Luku, kaže: 'Sa tobom neću da se pozdravim, ti si Šiptarče'. Jer mu je menadžer Fali Ramadani. A trener se tako slatko nasmijao. Džajić ga je zvao zbog toga, kaže nema on kome da se pravda. Ja sam mu rekao kasnije da nije nikakav grof, već crnogorska ljenština. Koji si ti trener, vidjećemo za koju godinu gdje će biti Luka, a koga ćeš ti trenirati. Ti si profiter, ti radiš za platu, a ova djeca igraju besplatno, daju svoje pare.

Napominje Jović stariji da nije tražio da njegov sin igra, već da ima pošten tretman, da ga se ne zaobilazi na treningu, ne proziva u medijima. Otuda i priča o nesportskim navikama i čuvenom bureku.

- On da je čovjek, da pozove dijete na ručak, da razgovara sa njim. Zna da mu roditelji nisu tu, sa 11 godina u Beogradu, živiš sam u stanu. Ja se sad pitam, zar je moguće da sam sa 11 godina pustio svoje dijete od kuće, da živi u Beogradu. A samozvani grof samo sjedi u kafani, loče viski, i ako vidi da je negdje izašao, proziva ga. A Bratislav Živković, poslije treninga zove ga na ručak svojoj kući, donosio mu u stan, davao mu para. Pa nema majke da mu napravi, morao je da ide u pekaru da jede. Jedu tamo i prvotimci. Kao ne jedu pice i ne piju kolu, a 50 pica naručeno poslije treninga, stoji pivo, Katai puši kuba cigare i pije pivo. Ali kod Božovića to može, a Luku naziva pekarom, debeljkom. On je krupan, povukao na majčinu familiju, da im vidiš šake. Sad je teži nego u Zvezdi, i opet kažu Nijemci, još dva kilograma možeš da nabaciš, da se ne osjeti na brzini.

Ako je Luka fizički na ujake, iz sela Jarebice, s one strane Drine, po ćudi je na Joviće. Ne voli nepravdu, kaže Milan. Beogradska agonija je prekinuta tuđom voljom. Desilo se to da Zvezda dobije opomenu da mora isplatiti ugovor Bronovickom, Poljaku čije se epizode u Zvezdi sjećaju samo najzagriženiji navijači. Pod prijetnjom izbacivanja iz domaće lige i zabrane igranja u Evropi šest godina, uprava sve igrače nudi na prodaju. Samo dva igrača dobijaju ponude. Jedan od njih je Luka, koji ih dobija desetine. Na kraju su se složili da ode u Benfiku, kroz koju je prošlo dosta srpskih igrača.

- U to vrijeme, on još dijete, otišao potrešen, nije mu se išlo iz Zvezde. Degradiran, psihički potresen, tuđina, sam. To mu je teško padalo, znao nas je zvati u dva, pola tri, nije spavao. Konkurencija u timu igra odlično. Kad se otvorila šansa, on posječe palac u bazenu, morali ga ušivati. Govorio sam mu, vratiće se sve to jednom, samo polako.

Vratilo se u Frankfurtu, gdje je prvo otišao na pozajmicu. Zaigrao je tako da je Ajntraht odmah tražio da otkupi njegov ugovor, i plati Benfici 12 miliona evra, određenih tako da obeshrabre svakog od igrača za koga se čini da može mnogo, ali tek treba da pokaže koliko. Sada Ajntraht želi da ga proda, da zaradi, dok vjeruje da može dobiti najviše. Iako je prije dvije godine istekao ugovor sa agencijom Falija Ramadanija, pa je Jović sa te strane slobodan igrač, ipak se najviše uzdaju u njega. Razvili su godinama odnos povjerenja.

- Nismo imali nikakav problem, korektan je, ne donosi odluke dok se ne čujemo. Sve smo dogovarali. U mlađim kategorijama Zvezda nije mogla da plaća smještaj, kopačke, ništa, on je to sređivao. Mi smo tad imali ugovor da ga njegova agencija zastupa. Zadnje dvije godine nemamo ništa, Luka je slobodan što se toga tiče. Ali jednostavno, on kaže: 'Znam da sam vas ispoštovao, sve, a ako smatrate da neko drugi može bolje, samo recite pošteno'. Već na upoznavanju se interesovao za sve, koga imam kod kuće, kako finansijski stojimo... A tad sam najmanje imao i nije mi bilo sramota da to kažem. Uplatili su mi novac na račun i napravio sam kuću. Kasnije me pitao koje auto vozim. Pasat karavan, 1988. godište. Kaže: 'Ne smiješ da da voziš dijete u toliko starom automobilu, da rizikuješ i njegov i svoj život'. Dao je tad pare za novi auto.

Sad već čuveni pasat karavan danas nema cijenu. Milan planira da ga sredi i čuva kao uspomenu. Na vremena kad je u njemu pređeno hiljade i hiljade kilometara na treninge, kad je u njemu spavao ispred stadiona čekajući da počne trening. Bez te žrtve danas bi igračka karijera jednog od najboljih mladih fudbalera bila potpuno drugačija. Želja koja je isijavala iz sina bila je dovoljan motiv da istraje.

- Luka je počeo da trenira sa pet godina, nisam tad razmišljao o parama ili da bude zvijezda. Ja sam igrao taj fudbal, nisam pio ni pivo, nikad zapalio cigaru. I radi toga sam ga poveo na trening, da ga maknem od poroka. Malo po malo, vidjelo se da ima talenat. I ta njegova volja, za njega nisu postojale igračke, kakvi, samo lopta. Ako mu ne kupiš loptu, polupa u sobi nešto. Namota čarape, udari od zid, pa glavom i nogom. To je tako bilo. Utakmice gleda, čim promijeniš kanal, on plače. Samo je to volio kao mali, i dan danas u stanu, u svakoj sobi ima loptu, pa je napuca u zid, i onda glavom… Onda se vidjelo, igra sa dvije godine starijim i najbolji. Kad su mnogi govorili, da li si normalan Milane, voziš dijete u Beograd, kakva Zvezda, znaš ti koliko tatinih sinova u Beogradu hoće u Zvezdu, i sad Luka iz Batra… Neka njega, nek igra. Ja sam, kažem, uzim'o kredite, i pare pod kamatu, nisu znali ni porodica, niko nije znao. Nisam htio da odustane. Naravno, i supruga je zaslužna, radila je sve što je trebalo da radim ja. Mijenjala me u kući, na njivi, svuda.

Strast za fudbalom, ujedno je strast za Zvezdom. Kad je odlazio, nije mislio o parama koje mu duguju. Platiće, ako budu imali. Platili su kad je Zvezda ušla u Ligu šampiona. Mada, Luka bi više volio da je dio tog tima.

- On kaže: 'Ćale, ja neću da čekam 30 godina da se vratim u Zvezdu, pa da zauzimam mjesto nekom mlađem. Hoću da odigram nekoliko sezona, da uzmemo prvensto, da igramo Ligu šampiona, da budem Zvezdin najbolji strelac'. To je njegova neostvarena želja. Ma on bi se vratio iz Benfike u Zvezdu, kakav je bio. Ja kažem, zaboravi Zvezdu, šta si kazni naplaćao zbog nje. U Portugalu, otišao u Španiju gledati Zvezdu u košarci - platio kaznu. Iz Njemačke isto. Zvezdin grb na štucnama, nemoj to da radiš, svi vole u klubu za koji igraš da kažeš, makar vještački, da navijaš za njih. Mada, vremenom zavoliš i drugi klub, kad dobro krene, dobro igraš, navijači te vole. A vole ga u Frankfurtu, atmosfera je odlična, kad on primi loptu svi ustaju. Pozdravljaju ga u gradu. Kažem mu, pa na ulici te pozdravljaju neke babe, 60 godina. Ali tamo svi prate fudbal, navijaju, to je nevjerovatno.

Uprkos uspjehu, Luka je dečko koji pati za rodnim krajem i drugovima koje je tu ostavio. Dvorište škole u koju je išao zvanično najurednije u Bijeljini. Pomažu tome kosilice koje im je poklonio. Kupio je i računare za nastavu informatike. Daje prilog crkvi. Bitno mu je da održi vezu. Trebaju mu prijatelji i dok je vani.

- Ćale, kad god bilo kakav intervju daješ, naglasi da nismo iz Bijeljine, već iz Batra. On to svuda napominje. Fredi Bobić, sportski direktor Ajntrahta, dočekuje me i pita kako igra Drina iz Batra. Luka njima stalno priča o seoskom klubu, finansira ga, pomaže. Voli doći u selo. I sad on dovodi drugare, svaka utakmica pet šest njih odavde, iz Loznice, Beograda, idu kod njega. Stalno se mijenjaju, uvijek neka ekskurzija kod njega. Promijenio je stan, sad je u četverosobnom, da ima mjesta za sve. Stalno kao prvi maj. Obezbijedi karte, plati put, obezbijedi rentakar ako se igra na strani. I svuda imamo smještaj u hotelu gdje je ekipa. Išli smo u Portugal, kad je igrala Srbija, družimo se sa igračima. Njegovi drugovi sve igrače znaju, slikaju se sa njima. Budu i oni po novinama, postavljaju slike na internet. Kaže Luka: 'Ćale, nikakve su to pare, a znam koliko je teško da ih neko tamo odvoji. Šta mogu tamo, samo da piju u kafani.'

Ni porodica nije promijenila način život. Osim brojnih putovanja. Sestra studira u Beogradu. Majka i otac drže prodavnicu u selu.

- Imam pet radnika zaposlenih, funkcioniše to i kad odemo, plati se neko ko ostane duže. To je navika, bilo bi dosadno da to ne radim. Ustaneš ujutru, šta da radiš, ne možeš svaki dan piti u kafani. Ovako si uvijek sa ljudima, ideš u nabavku, imaš neku priču. Uzimaju ljudi i na crtu, uvijek toga ima. Neki plate poslije, za druge Luka kaže, pusti ćale, ne diraj, nije bez nevolje.